Predgovori kakve zaslužujemo, ali pitanje je bismo li ih pročitali

Vještina i stručnost stječu se iskustvom, u pravilu implicitno. Implicitno znači da iako smo nešto naučili i uspješno naučeno primjenjujemo, to ne znači da imamo eksplicitno razumijevanje onoga što radimo, tj. nismo do te mjere svjesni što radimo i koja je veza između naših postupaka i njihovih rezultata (posljedica) da to možemo s lakoćom pretočiti u riječi (verbalni iskaz). Upravo je implicitna priroda naučenoga razlog zašto ponekad i najveći stručnjaci nisu u stanju prenijeti svoje znanje; na svjesnoj razini jednostavno nemaju pristup cjelovitoj informaciji što točno i zašto čine.

Manjak vještina izlaganja je u slučaju pokušaja eksplicitnog prenošenja implicitnih znanja najmanji problem. Veći je problem ono što proizlazi iz ljudske (prirodne) potrebe za sigurnošću. Sigurnost se može postići izravno, manipulacijom naše okoline ("krov nad glavom", relativno uređeno društvo, odabir situacija u koje se stavljamo, itd.) ili posredno, psihološki. Prije sam psihološki osjećaj sigurnosti - koji se postiže preko posjedovanja informacija, razumijevanja uzroka i posljedica, mogućnosti predviđanja koja iz toga proizlazi ili pak čistog znanja o tome što slijedi (rasporedi, postupci, dijagnoze, itd.) - nazivao prividnim osjećajem kontrole, ali sam u listopadu 2020. shvatio da iako osjećaj kontrole može pratiti ovu vrstu razumijevanja ili posjedovanja informacija, on dolazi tek kao sekundaran; primarno je zadovoljenje ne utilitarne funkcije (kontrole), već emocionalna regulacija - smanjenje anksioznosti preko smanjenja polja neizvjesnosti.

Psihološki osjećaj sigurnosti postižemo preko stvarnog razumijevanja ili pak uvjerenja da razumijemo ono što se događa: u našoj okolini, s nama i u nama. Ako nešto "razumijemo", ako na temelju "razumijevanja" koje imamo možemo izvoditi pretpostavke o tome što će se vjerojatno dogoditi sljedeće, smanjujemo neizvjesnost, neočekivanost pa tako čak i kada je ono što će nam se dogoditi neugodno, sama činjenica da znamo što će se dogoditi smanjuje anksioznost - jer je tisuće mogućih negativnih scenarija reducirano na jedan ili manji njihov broj. Psihološki osjećaj sigurnosti postižemo, dakle, smanjenjem područja neizvjesnosti. Tako potreba za eksplicitnim razumijevanjem što i zašto radimo, a kada je ono što želimo shvatiti u području implicitnog i kao takvo nam nije u potpunosti svjesno dostupno, ide do te mjere da ćemo konstruirati vrlo kompleksna i uvjerljiva objašnjenja - koja nam, zato što ih temeljimo na svjesno dostupnim informacijama, zvuče smisleno i točno, a zapravo nisu.

Opisano se preslikava s individualnog i na kolektivno. Prisjetite se samo koliko je kroz povijest bilo različitih načina tumačenja ljudskih ponašanja, doživljavanja ili prirodnih fenomena (npr. grmljavina). Svako od tih tumačenja odražavalo je trenutno dominantnu paradigmu (okvir za razumijevanje stvarnosti, v. Kuhn, 1996) i većini se ljudi u tom trenutku činilo točnim. Isto se događa i danas, no razlika je u tome što razvojem znanosti i tehnologije paradigme (okvire za shvaćanje stvarnosti) mijenjamo brže nego ikada do sada. Nešto što se kao dovoljno dobro objašnjenje činilo danas, sutra to možda više neće biti. Vjerojatno je ključni faktor koji nas sprječava u još bržem napretku spoznaje - ne pitanje mogućnosti dolaska do i akumulacije anomalija (novih otkrića), nego - tromost sustava i ljudska (prirodna) nevoljkost prihvaćanja promjene.

Društvene znanosti već čine velike pomake po pitanju razrješenja neprirodne i besmislene podjele na "znanost" i "praksu". Tako se u praktičnom radu primjenjuju određene znanstvene metode koje mogu donošenje odluka, prikupljanje i tumačenje podataka učiniti jednostavnijim, efikasnijim i pritom točnijim, a u znanosti se metode i tehnike razvijaju i/ili unapređuju informacijama prikupljenima u okviru praktičnog rada. Ipak, još uvijek se ponekad sretnem s gotovo psihotičnom razinom uznemirenosti na sam spomen ideje povezivanja znanosti i prakse; naravno, gotovo isključivo kod osoba kod kojih to povezivanje znači promjenu njihovog uobičajenog načina funkcioniranja. Izgleda da u rješavanju zablude - da znanstvenim metodama nema mjesta u praksi, kao i da iskustvu nema mjesta u znanosti - pomaže ne racionalni, već samo savjetodavni (psihološki) razgovor. No, krivica ne leži u dotičnom znanstveniku i/ili praktičaru. Problem je puno dublji. Pojedincima je, ali i društvu u cjelini, određenim propustima u formalnom obrazovanju počinjena neprocjenjiva šteta. Tako ima praktičara koji zapravo znanost ne razumiju i pronašli su svoje utočište u ideji da je niti ne trebaju razumjeti, jer je znanost nešto što nema ikakve veze s onim s čime se oni zapravo bave. Istovremeno imamo i znanstvenike bez dana iskustva rada u praksi koji se u strahu od nepoznatog zaključaju u neprobojne tvrđe praktičarima nerazumljivog znanstvenog nazivlja. I jedni i drugi mistificiraju svoje djelatnosti onemogućavajući integraciju spoznaje, kočeći razvoj "znanosti", "prakse" i prosperiteta društva općenito. No, dok je mogućnost konfabulacije 1 u znanosti ipak ograničena znanstvenom metodologijom 2 - iako i među znanstvenicima ima onih koji su spremni fabricirati rezultate i/ili zbog nedovoljno znanja i razumijevanja nešto što nije znanost prodavati kao takvo - zbog nepreuzimanja metodološkog okvira puno je više prostora za konfabulacijom u "praksi". Ova je činjenica ujedno jedan od najvećih ego tripova na kojima se temelji uzvišeno držanje "znanstvenika", a koje praktičare dodatno gura u ofenzivu i odbijanje uvođenja u praksu nužne doze kritičnosti i samonametanja dodatne osobne odgovornosti. No, daleko od toga da nema velik broj praktičara koji svoje djelovanje zasnivaju i informiraju praćenjem i uvažavanjem znanstvenih spoznaja, kao i znanstvenika koji u doticaju s praksom informiraju svoj znanstveni rad. Treća skupina i jedina kojoj ovakva vrsta podjele savršeno odgovara su kvazistručnjaci, profiteri rata znanosti i prakse. Kreativnost njihovih konfabulacija - netočnost samokonstruiranih objašnjenja koje daju - često zna biti proporcionalna tome koliko na prodavanju svojih "praktičnih znanja" zarađuju. Nemojte pritom misliti da konfabuliraju namjerno i/ili s lošom namjerom. Nedostatak uvida u to koliko su nekompetentni (v. Kruger & Dunning, 1999), visok ego i facijalna valjanost konfabulacije koju prodaju kao "znanje" rezultat su (normalnih) psiholoških procesa, odgovora na potrebu za razumijevanjem. Kako je moguće da su uistinu slijepi? Kako je moguće da ne znaju što čine?! (v. Biblija, Luka 23,34). Odgovor je vrlo jednostavan. Potreba za očuvanjem samopoštovanja i kognitivni mehanizmi koji će učiniti distorziju realnosti kako bi se isto očuvalo toliko su efikasni da svi mislimo da smo mi ti koji razumijemo te da je naša konkurencija ona koja konfabulira. Tako je vjerojatno i s nama, kao i s onima koji će čitati ovaj priručnik. Zašto vam sve ovo govorim? Razumijevanje je moguće jedino izgradnjom bogate semantičke mreže (v. Tarabić, 2020), a vještine i stručnost stječu se praksom, radom uz kompetentne mentore. Priručnici niti izgrađuju semantičke mreže niti mogu zamijeniti praksu, posebice zato što stupanj integracije znanosti i prakse - barem u mekim znanostima - još uvijek nije dovoljan da možemo biti sigurni da su pokušaji ekspliciranja implicitnog išta više od konfabulacija. Priručnici i edukacije stoga neka vam posluže kao motivacija da se pokrenete i krenete čitati obogaćujući svoje semantičko znanje i vježbati (praksa). Ne pouzdajte se u priručnike i/ili doslovne upute što vam je činiti! Implicitno učenje će obaviti svoje. U nadi da ovaj priručnik ipak nije još jedna u nizu konfabulacija i da će vas uspješno motivirati ili vam barem umanjiti neke od učestalih strahova vezanih uz izlaganja, sretno!

20.04.2020.
Božidar Nikša Tarabić

Poveznica na priručnik: Vještine izlaganja

Edukativni radni list: Refleksivna pitanja

1. Implicitno znanje i stručnost

• Koju vještinu danas uspješno primjenjujem, a ne bih je znao/la jasno objasniti drugome?
• Jesam li se ikada osjećao/la nesigurno kada sam trebao prenijeti znanje koje sam "samo znao/la"?
• Tko mi je u životu bio mentor koji je prenosio znanje više postupcima nego riječima?

2. Razumijevanje i osjećaj sigurnosti

• U kojim situacijama tražim objašnjenja više radi osjećaja sigurnosti nego stvarnog interesa za razumijevanje?
• Osjećam li se tjeskobno kada ne mogu predvidjeti ishod neke situacije?
• Imam li iskustva u kojima sam "konstruirao/la" smisleno objašnjenje koje kasnije nije bilo točno?

3. Znanost i praksa - osobni stavovi

• Kako doživljavam znanost: kao alat, autoritet ili nešto udaljeno od prakse?
• Kako doživljavam praksu: kao intuiciju, iskustvo ili nešto što bi trebalo više povezati sa znanošću?
• Jesam li sklon/a pojednostavljivanju kompleksnih problema u radu? Zašto?

4. Samorefleksija i profesionalni razvoj

• Što u svom stručnom području još uvijek radim rutinski, a nikada nisam dublje razmislio/la zašto?
• Koji dio mog profesionalnog znanja je temeljen isključivo na iskustvu?
• Jesam li spreman/na otvoreno reći "ne znam" i potražiti znanstveno objašnjenje?

5. Zablude i konfabulacija

• Jesam li ikada branio/la neko "svoje znanje" za koje sam kasnije shvatio/la da je bilo pogrešno?
• Koje obrambene mehanizme koristim kad se suočim s promjenom paradigme (npr. ignoriranje, racionalizacija, otpor)?
• Kako reagiram kada netko propituje temelje mojih uvjerenja ili stručnosti?

6. Integracija znanja i prakse

• Na koji način bih mogao/la doprinijeti povezivanju teorije i prakse u svom radu?
• Koje konkretne izvore znanstvenih spoznaja koristim u praksi (časopisi, baze, alati)?
• Što mi je prepreka u češćem povezivanju znanstvenih metoda i svakodnevnog rada?