User Tools

Site Tools


public:lectures:memory

Reference: Tarabić, B.N. (2020). Memory. Lecture notes. Retrieved -- from https://detaljnije.com/predavanja/doku.php?id=public:lectures:memory.


UPUTE | IZJAVA O KORIŠTENJU

Sadržaj ove stranice je intelektualno, autorsko djelo, koje je sukladno Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (NN167/03, 97/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18) neotuđivo.

Autor na ovoj stranici objavljene informacije stavlja na korištenje u osobne i ne komercijalne svrhe isključivo uz pravilno navođenje izvora (referenciranje istog). Uporaba objavljenih informacija u komercijalne svrhe, kao niti bilo kojeg dijela istih, bez eksplicitne dozvole autora, nije dozvoljena.

Dozvolu za korištenjem u komercijalne svrhe možete zatražiti na: bozidar.niksa.tarabic [at] gmail.com.
Konstruktivne komentare i upite također možete slati na: bozidar.niksa.tarabic [at] gmail.com , uz napomenu da je sadržaj stranice u izradi te da isti nije namijenjen kao samo-stojeći već prati ranije održana predavanja. Nemojte očekivati da će objavljene informacije služiti kao više od podsjetnika. Hvala i nadam se da će Vam sadržaj stranice biti od koristi.

Disclaimer

Dear reader, what I am sharing with you are some of my lecture notes. As is, they are not intended to be treated as standalone material. These notes are neither literature reviews nor any other form of systematically gathered facts. Some of them aren’t even facts at all, but my personal opinions (deal with it), while others are just a mere approximation of what might exist somewhere in the literature, maybe - but what I haven’t had the time or other 'resources' to reference properly. In most cases – if there are any – I have no explicit knowledge of where is it that I encountered the latter, but I will try to find it out and I am open to take suggestions. If you find a reference that should be added, changed or updated, please – write me.
In short, this is a work in progress. Therefore, one might expect substantial changes to be made, from addition of new content to whole paragraphs being rewritten form scratch – with completely opposite conclusion being reached.

However, if you still find some of the information, models or ideas interesting and decide to use them in your own work you are obliged to reference me properly - any kind of explicit plagiarism is unacceptable. On the other hand, I do not care or set any limit of how much you can copy and reuse. Use as much as you want, just reference it.
Also take special caution to correctly reference the exact date you retrieved the references material at, for it might be changed in the meantime. If you need access to any of the previous major revision, I'll be taking track of them – write me.

Enjoy!


Introductory notes

The complexity of human mind, which seems to be an emerging property, i.e. synergic output of numerous co-dependent but at the same time highly specialized and distinct cognitive faculties might take a psychologist his whole professional career even to take a grasp on. It is therefore quite unrealistic to expect any textbook, college course, let alone lecture notes to give it's reader deep and accurate enough understanding of myriad of existing interdependencies.
However, as it is in the case of everyday human functioning even the superficial, simplified, prototypical and iconic representations seem to work quite well (see. your own experience, also see. Peterson, n.d.)1). Although in most of the cases one understands neither the mechanisms underlying his thoughts and actions nor their interactions, having enough information in order to make somewhat successful predictions and adaptively modify ones' behaviour and thinking accordingly – seems to be good enough. Human species has survived for more than several hundred thousands of years explicitly understanding – given what we know today – almost nothing about its (our) true nature, and quite successfully for that matter. However, as the science of human mind and behaviour advances it does seem that knowing more, or something at all, gives us a substantial benefits by allowing us to modify our thinking and behaviour in such ways that increases our resilience, productivity, boosts our sense of meaning and in turn makes us, hopefully, as Dr. Peterson often phrases it – at least less miserable (see. Peterson, n.d.)1).
This series of lectures and lecture notes is not aimed to give a comprehensive overview or sometimes even scientifically accurate representation of the psychological constructs and their real-life implications. Its aim is to once again give my students and other interested parties permission to think. Thinking, today, seems to be the object of quite substantial amount of ambivalence – one is expected to think but thinking per se isn’t quite welcome.
Even when thinking is welcome, how is it that one exactly engages in thinking? It is the fact that professional athletes – at least top performing ones – are quite rare (compared to the size of the whole human population). This is because not everyone has the disposition to become one and even those that have for some reason or another do not seem to be successful in achieving that level of competence, regardless of the vast amount of effort invested and the positive environment they might be embedded in.

Nevertheless, the average human still successfully attains the level of “athletic ability” (i.e. somatosensory coordination, and movement range; physical strength, in e.g. the “disciplines” of walking, running, swimming, lifting and manipulating objects, etc.) necessary not only for their own (personal) successful survival but which also enables them to engage in various kind of joint efforts (which are not in the domain of sports but comprise of elements which for execution critically depend on the minimum of what I have formerly called the “athletic ability”).
The same goes for thinking. Although not everyone is endowed with the “athletic” levels of dispositions to think, for that sake not even I might be one of them, each of us – except in the cases of people with substantial cognitive deficits – should be able to engage in thinking complex enough that when the population-level & technological advances cumulative effects (see. extended cognition Clark & Chalmers, 1998)1) are considered substantial feats in what we know and understand could be achieved.
As I have already mentioned, my main aim is to give you permission to think. Besides that, I also strive to encourage you to think more, for each ability is realised not only through dispositions but by the means of practice, and not just any practice, by the means of deliberate practice (see. Ericsson, Krampe & Tesch-Römer, 1993)2) ) which goes beyond mere repetition. Only through thinking through and re-thinking are we able to modify our thoughts and actions in a way which makes them more adaptive, improving the quality of life not only for ourselves but also for everyone else.


Ciljevi serije predavanja

  • dozvola da razmišljate
  • učenje razmišljanja – pokazati kako razmišljanje može izgledati
  • poticaj na razmišljanje
    • 2/3 predavanja temeljena na 2 sub kategorije 6 razine
  • razumijevanje nekih aspekata ljudske psihologije (neuropsihološki aspekti)
    • često ih se dotaknem, ali… (ograničenje vremena – površno)
    • informiranje vašeg daljnjeg postupanja

Pamćenje

Što je to pamćenje?

Pamćenje oboje konceptualno ali i konkretno, od molekularne 1) do molarne razine (um) predstavlja temeljni mehanizam koji nam omogućava život – prijenos i pohranu informacija.
Sekundarno, uz pamćenju dolazi učenje - modifikacija informacije, medija, ponašanja ili doživljajna , a sa ciljem njihove transformacije u adaptivniji oblik.

Ponekad je teško odrediti njihovu granicu te se često, radi pojednostavljivanja, pamćenje i učenje spominju zajedno. Ipak, trebamo biti svjesni da pamćenje i učenje predstavljaju odvojene konstrukte, od kojih svaki dolazi sa vlastitim pod-mehanizmima, a svaki od tih pod-mehanizama kao i svojstva koja proizlaze iz njihove međusobne interakcije imaju bitne reperkusije po naše svakodnevno funkcioniranje.

Model obrade informacija i psihološka procjena

Česti razlozi javljanja klijenata (studenti)

  • studenti SUZG – možete se javiti (besplatno, ograničeni kapaciteti)
  • inicijalni razlog dolaska
    • teškoće2) s pamćenjem
    • teškoće u učenju
      • tehnike učenja

Temeljni elementi psihološke (kliničke) procjene, a nastavno na protok informacija (opći model)

  • 2.1. Kognicije
    • 2.1.1. Percepcija
      • 2.1.1.1. Pažnja
      • 2.1.1.2. Selekcija
      • 2.1.1.3. Inicijalna obrada
    • 2.1.2. Inteligencija (primjer)
    • 2.1.3. (Pamćenje) – po procjeni kliničara
      • 2.1.3.1. Pohranjivanje
      • 2.1.3.2. Elaboracija i konsolidacija
      • 2.1.3.3. Povrat (prepoznavanje i dosjećanje)
    • 2.1.4. (Učenje) – dio savjetodavnog procesa

Odnosi pojedinih elemenata modela obrade informacija

Koja je razlika između inteligencije i pamćenja?

Bliskost u izvršenju funkcija je mala ali je razlika velika. Pamćenje je pohrana informacija, a inteligencija je sposobnost obrade informacija, ponajprije ekstrakcije uzoraka, neovisno je li riječ o informacijama koje su već pohranjene (zapamćene) ili informacija s kojima smo se susreli po prvi puta – u samom trenutku kada smo se s njima susreli. 3) Veća inteligencija ne znači veću sposobnost pamćenja i obrnuto (v. idioti savanti).
Inteligencija je dakle sposobnost obrade podataka, a pamćenje mehanizam za prethodnu pohranu podataka u bazu podataka nad kojom ćemo izvršiti obradu (trebamo imati podatke da bismo ih mogli obrađivati). Nakon što je neki obrazac identificiran (inteligencija), da bi se mogao primjenjivati nužno je da bude zapamćen: pamćenje → obrada podataka → rezultat → pamćenje.

Koja je razlika između inteligencije i učenja?

Učenje je krajnji ishod, koji se temelji na uvažavanju inteligencijom ekstrahiranih uzoraka, a očituje se relativno trajnoj promjeni ponašanja i/ili doživljavanja (ref.). Osoba može biti visoko inteligentna, raspolagati kvalitetnim i dovoljnim informacijama za izvođenje obrazaca koji dobro reprezentiraju objektivnu stvarnost te biti i vrlo uspješna u izvođenju tih obrazaca (zaključivanja). No, iako joj opisano potencijalno otvara mogućnost povećanje adaptivnosti svog ponašanja i doživljavanja, ako osoba navedeno ne primjenjuje na vlastito ponašanja i doživljavanje mogli bismo reći da nije došlo do učenja. Razina uvida u opisanoj situaciji ne odgovara razini primjene - čime je razina funkcionalnosti osobe sub optimalna.

Koja je veza između pamćenja i učenja?

Važnost pamćenja se očituje u tome što je ono oboje preduvjet za učenje (slično kao u slučaju inteligencije) i temelj postojanosti naučenog. Bez informacija nad kojima vršimo obradu ne bi mogli izvući obrasce koji nas upućuju kako modificirati svoje ponašanje i doživljavanje (v. inteligencija) te bez informacija (pohrane) tj. zapamćivanja novih oblika ponašanja i doživljavanja ne bi bilo njihove stabilnosti (v. inteligentno ponašanje kao rezultat učenja). Bez ovog drugog bi riječ bila tek o jednokratnim modifikacijama, koje bi neovisno o tome koliko su adaptivne kako su se pojavile tako i nestaju.
Budući da se učenje temelji na dostupnim informacijama, a posebice kada je riječ o akademskom kontekstu (do većine spoznaja dolazimo ne vlastitim uvidima nego prenošenjem informacija - preuzimanjem uvida drugih) - vrsta, količina i kvaliteta informacija koje pamtite čine temeljnu bazu informacija za obradu i tako gotovo u potpunosti određuju granice vaše spoznaje i učenja općenito.
Znanje o pamćenju, makar ono osnovno, vam stoga može pomoći u donošenju adaptivnijih odluka veznih uz pristup koji ćete zauzeti prilikom usvajanja novih, kako u akademskom tako i u svakodnevnom životu.

Nastavno na ovo se veže i pitanje sadržaja visokog obrazovanja, ponajprije pitanje omjera činjenica koje se od vas zahtjeva da ih zapamtite i “praktičnog znanja”.
Ako bismo praktično znanje definirali kao znanje o terminima: ako – onda; procedura i postupaka koji se od stručnjaka očekuju u njezinom svakodnevnom profesionalnom djelovanju. Što mislite, što je u kontekstu već svega rečenog, u životu korisnije imati - praktično ili činjenično znanje?

Podjela pamćenja

  • 2.3.1. Pamćenje
    • 2.3.1.1. Modalitet
    • 2.3.1.2. Vrijeme zadržavanja informacije
    • 2.3.1.3. Kapacitet pohrane informacija
    • 2.3.1.4. Afektivna priroda informacije
    • 2.3.1.5. Način reprezentacije informacija
  • 2.3.1. Pamćenje
    • 2.3.1.1. Modalitet
      • 2.3.1.1.1. Vizualni
      • 2.3.1.1.2. Auditivni
      • 2.3.1.1.3. Somato-senzorni
      • 2.3.1.1.4. Vestibularni
      • 2.3.1.1.5. Olfaktorni
      • 2.3.1.1.6. Gustatorni
    • 2.3.1.2. Vrijeme zadržavanja informacije
      • 2.3.1.2.1. SM - senzorno
      • 2.3.1.2.2. STM – kratkoročno
        • 2.3.1.2.2.1. WM – radno
      • 2.3.1.2.3. LTM – dugoročno (Squire, Knowlton & Musen, 1993)4)
        • 2.3.1.2.3.1. Deklarativno
        • 2.3.1.2.3.2. Ne-deklarativno (proceduralno)
    • 2.3.1.3. Kapacitet pohrane informacija
      • 2.3.1.3.1. Ograničen
      • 2.3.1.3.2. Neograničen
    • 2.3.1.4. Afektivna priroda informacije
      • 2.3.1.4.1. Intenzitet (*simpatička aktivacija – v. diskusija o stresu)
        • 2.3.1.4.1.1. Niski
        • 2.3.1.4.1.2. Srednji
        • 2.3.1.4.1.3. Visoki
      • 2.3.1.4.2. Valencija (* v. diskusija o nazivima – pozitivno | negativno vs ugodno | neugodno)
        • 2.3.1.4.2.1. Pozitivno
        • 2.3.1.4.2.2. Negativno
        • 2.3.1.4.2.3. Neutralno
    • 2.3.1.5. Način reprezentacije informacija
      • 2.3.1.5.1. Doslovna reprezentacija (*)
      • 2.3.1.5.2. Konstruktivno pamćenje
      • 2.3.1.5.3. Relacijsko pamćenje
    • Deklarativno
      • semantičko (činjenice) - razumijevanje
      • epizodičko (događaji)
    • Ne deklarativno (proceduralno)
      • ne asocijativno (habituacija, senzitizacija)
      • asocijativno (uvjetovanje)
      • udešavanje (perceptivno, semantičko)
      • proceduralne vještine (motor., percep.)

Znanje o pamćenju u svakodnevnom kontekstu! Što je važnije semantičko ili epizodičko (praktično)? Za osobu prosječnih intelektualnih sposobnosti, koja radi repetitivne poslove visoke razine sličnosti i nema mogućnost donošenja odluka – naglasak će biti na praktičnom znanju. No, općenito se razvojem tehnologije, rastom i specijalizacijom sustava dolazi do usložnjavana radnih procesa i zadataka (Tarabić, 2018)4), uslijed čega raste potreba za povećanjem autonomije radnika (v. Morieux & Tollman, 2014)1). Do potrebe za povećanjem autonomije dolazi jer nadređeni, uslijed usložnjavana kako vlastitog posla tako i posla njihovih podređenih, na raspolaganju imaju malo ili gotovo ništa vremena za nadgledanje (kontrolu) svakog koraka svojih zaposlenika. Ako bi to pak pokušali raditi dolaze u rizik da ne stignu obavljati svoj posao, većinu vremena provodeći u nadgledanju dok istovremeno produktivnost njihovih podređenih pada, zašto što raste količina vremena koju provode izvještavajući – čime se sve skupa pretvara u tromo birokratsko izvještavanje s minimalnim radnim učinkom. No, da bi radniku mogla biti dana autonomija i da bi odluke koje donosi uistinu mogle biti adaptivne: on treba biti dovoljno inteligentan i na raspolaganje mu mora biti dana dovoljna količina kvalitetnih informacija. Riječ je dakle o jačanju osobne autonomije kompetentnih djelatnika uz povećanje vertikalnog protoka točnih i kvalitetnih informacija na temelju kojih svaki dio sustava može dovoljno brzo i bez straha donositi odluke koje se nalaze u okviru njegove nadležnosti. To, naravno, ne znači da svoje odluke nećete morati prikazati i opravdati, to samo znači da ćete ih morati početi donositi.
Da biste donijeli kvalitetne odluke, isključivo poznavanje procedura je beskorisno. Tek razumijevanje unutarnje logike procedura (smisla) te konteksta i razloga njihovog donošenja je znanje koje je prvi i nužni preduvjet da se u slučaju potrebe postojeće procedure i postupci prilagode na način koji odgovara trenutnim zahtjevima. Odnošenje odluke nerijetko znači i puno više od toga, povezivanje znanja i informacija iz raznih područja, ponekad nevezanih uz područje kojim se bavite.
I dok je dugo vremena vrijedila maksima da u poslovnom svijetu gotovo da nema radnih mjesta na kojima radnici nisu nezamjenjivi, broj takvih mjesta se polako smanjuje. Ulazimo u razdoblje gdje karakteristike osobe koja neki posao obavlja postaju dominantnije od opisa radnog mjesta na kojem je ista zaposlena. Čak i kada je riječ o obavljanju rutinskih radnih zadataka nekad će jedan zaposlenik obavljati nešto što bi inače obavljalo više različitih specijaliziranih resora: IT - programiranje (PHP); PR - grafički dizajn, sadržaji i oblikovanje poziva i obavijesti; profesor – predavanje i mentorstvo; klinički psiholog - psihološko savjetovanje, neuropsihološka obrada.
Ova se (osobna) diferencija počinje događati puno prije vašeg završetka fakulteta, ali možda sa prvim zaposlenjem postaje najočitija. Sa svakim novim životnim razdobljem u koje ulazite, udio iskustava koje dijelite sa drugima se smanjuje, sve je više iskustava koja dijelite sa manjim brojem osoba, dok na kraju vaši životi ne postanu toliko jedinstveni, ovisno o razini specijalizacije koju postignete, gotovo da i nemaju puno sličnosti sa životima drugih Peterson, n.d.)1).
Tako u visoko kompleksnim poslovima, npr. posao predavača (vjerovali ili ne), zbog načina na koji se posao obavlja ako se obavlja kvalitetno, krajnji produkt koji nastaje postaje toliko jedinstven i vezan uz osobu i proces da iako na tom radnom mjestu može raditi bilo koja osoba sličnih formalnih kompetencija, teško da će se naći netko tko će taj posao obavljati na isti ili sličan način. Zamjenom te osobe bi radno mjesto formalno ostalo isto ali bi krajnji produkt bio sasvim nešto drugo i teško usporedivo s onim prošlim. Promjena osobe znači promjena čitavog sustava. Vođenje sustava (izvršavanja svog posla) se oslanja na vašoj idiosinkratičnosti, a koja uključuje puno više od slijeđenja “procedura”, uključuje donošenja odluka i aktivno reagiranje na nove situacije s kojima se susrećete – u idealnim uvjetima inteligentno – a da biste mogli reagirati inteligentno nužno je da u svakom trenutku (u svom umu) imate dostupnu veliku bazu kvalitetnih (semantičkih) informacija nad kojima ćete po potrebi moći izvršiti obradu i donijeti zaključak/odluku koja će u danom trenutku biti adaptivna.

Da, biti stručan, znači biti upoznat sa i uspješan u primjeni utvrđenih postupaka i procedura, ali znači i sustavno prikupljanje informacija i proširivanje baze znanja kao temelja za donošenje odluka i učenje razmišljanja. Upravo je ovaj drugi dio na kojem je naglasak – ili bi barem trebao biti - u visokom obrazovanju. Postupke i procedure ćete vrlo brzo usvojiti na praksi i/ili u trenutku zaposlenja. Kao intelektualni potencijal ste previše vrijedni da se od vas ne pokuša napraviti stručnjake koji će biti sposobni za autonomno djelovanje i preuzimanje odgovornosti. Nezgoda je u tome što proces usvajanja informacija nad kojima ćete vršiti obradu traje dosta dugo (jer informacija je puno i nikad ne možete znati kada će vam neka dobro doći)…moja osobna pretpostavka, a potrudit ću se provjeriti u literaturi je da vam je potrebno najmanje 5 godina (studij) prikupljanja (zapamćivanja) informacija i potom još najmanje 5 godina rada u struci i dodatnog usavršavanja da se informacije zapamćene unutar prvih 5 kvalitetno konsolidiraju, dakle cca 10 godina sveukupno. To znači da ćete puno vremena provesti usvajajući informacije bez da ćete vidjeti njihovu izravnu primjenu te da ni vi ni osobe koje vam ih prenose nećete moći predvidjeti gdje će vam dobro doći. Ono što je sigurno da tijekom svojih 4 godine stručnog djelovanja, od klijenata još uvijek nisam čuo da se žale da su tijekom fakultet, a i nakon, učili/naučili previše.
Neke znanosti su već na dovoljnom stupnju razvoja da se laiku doima kako gotovo sve čime se bave već ima neku praktičnu primjenu, iako u stvarnosti – dobar dio znanja koji se trenutno generira još nema. Znači li to da stručnjaci iz tih grana znanosti ne bi trebali učiti ništa od novih spoznaja, zato jer još uvijek ne znamo gdje će nam dobro doći? Znači li to da liječnici ne trebaju učiti ništa o funkcioniranju ljudskog organizma, čak niti ako je objektivna činjenica, samo zato što u trenutnoj liječničkoj praksi nema izravnu primjenu? Naravno da ne! Naravno da se trebaju informirati o novim spoznajama! Bez toga da se praktičari informiraju o novim spoznajama, ako ostanemo na primjeru liječnika, niti liječnička praksa neće napredovati. Upravo su praktičari oni koje trebamo upoznati sa najnovijim dosezima znanstven spoznaje jer su oni prva linija koja može prepoznati mogućnost praktične primjene istih! Za to trebamo ne samo pametne nego i teorijskim znanjem iznimno dobro potkovane stručnjake (praktičare)!
Upravo zato je školovanje usmjereno usvajanju velike količine informacija, dugoročno gledano vrlo mudri ulog. Korak dalje bi bilo da se ista količina gradiva usvaja na nešto drugačiji način – da se pohranjuje ne u epizodičkom nego semantičkom obliku – kako bi se zapamćeno, kada za to dođe potreba uistinu i moglo iskoristiti.
O čemu je riječ kada govorim o distinkciji semantičkog i epizodičkog pamćenja (čak i kada je riječ o usvajanja akademskog znanja) možemo saznati temeljem proučavanja podjele pamćenja i dubine obrade informacija. Razumijevanje ove razlike nam ujedno daje i okvir za pobijanje mitova proizišlih iz popularne psihologije (npr. stilovi učenja, metode poboljšanja pamćenja i učenja, brzo čitanje, itd.) i daje jedinstveni recept za racionalizaciju vremena utrošenog u zapamćivanje, a temeljem modifikacije načina na koji se neko gradivo pamti – koje iako inicijalno izgleda kao duži zapravo predstavlja vremenski kraći ali s obzirom na količinu truda koju je potrebno uložiti teži pristup.


Bilješke


1) proteini, DNK, RNA, itd.
2) teškoća (simptom) vs deficit (organitet
3) Sukladno opisanom su konstruirani i testovi inteligencije. Testovi inteligencije, ponajprije apstraktnog rezoniranja, predstavljaju probleme sa jedinstvenim rješenjem, koji su definirani sa dovoljnom količinom ulaznih informacija, a do kojih se može doći identifikacijom uzoraka transformacija dostupnih informacija, a kojih je i samo rješenje dio.
4) Tarabić, B.N. (2018). Mladi koji su nezaposleni i nisu u sustavu obrazovanja (NEETs). Panel rasprava. Zagreb: Ministarstva rada i mirovinskog sustava i Europska Komisija.

Literatura

Članci


1) Clark, A., & Chalmers, D. (1998). The Extended Mind. Analysis, 58(1), 7-19. http://dx.doi.org/10.1093/analys/58.1.7 PDF WIKI
2) Ericsson, KA., Krampe, RT., & Tesch-Römer, C. (1993). The Role of Deliberate Practice in the Acquisition of Expert Performance. Psychological Review, 100(3), 363-406. http://dx.doi.org/10.1037/0033-295X.100.3.363 PDF WIKI
3) Adolph, KE., Cole, WG., Komati, M., Garciaguirre, JS., Badaly, D., Lingeman, JM., … Sotsky, RB. (2012). How Do You Learn to Walk? Thousands of Steps and Dozens of Falls per Day. Psychological Science, 23(11), 1387-1394. http://dx.doi.org/10.1177/0956797612446346 PDF WIKI
4), 4) Squire, LR., Knowlton, B., & Musen, G. (1993). The Structure and Organization of Memory. Annual Review of Psychology, 44, 453-495. http://dx.doi.org/10.1146/annurev.ps.44.020193.002321 PDF WIKI

Knjige


1) Morieux, Y., & Tollman, P. (2014). Six Simple Rules: How to Manage Complexity without Getting Complicated. Boston, MA: Harvard Business Review Press. https://isbnsearch.org/isbn/9781422190555 PDF ISBN WIKI

Podcast


1), 1), 1) Peterson, JB. (n.d.). The Jordan B Peterson Podcast [Audio podcast]. https://www.jordanbpeterson.com/podcast/ LINK WIKI

Preporučena literatura

  • koja nije izravno referencirana, ali je zasigurno igrala ulogu u formiranju mojih razmišljanja

  1. Lezak, MD., Howieson, DB., Bigler, ED., & Tranel, D. (2012). Neuropsychological Assessment (5th.). Oxford, NY: Oxford University Press. https://isbnsearch.org/isbn/9780195395525 PDF ISBN
  2. Wixted, JT., Phelps, EA., & Davachi, AL. (2018). Stevens’ Handbook Of Experimental Psychology And Cognitive Neuroscience: Volume 1 Learning & Memory (4th.). Oxford, NY: John Wiley & Sons, Inc.. https://isbnsearch.org/isbn/9781119170013 PDF ISBN

public/lectures/memory.txt · Last modified: 2020/05/08 19:54 (external edit)

Božidar Nikša Tarabić ©