Odluke

Mišljenje može biti: crno-bijelo, sve-ili-ništa, itd.; te se često takva mišljenja povezuju sa kognitivnim distorzijama, iracionalnim obrascima razmišljanja, a koji dovode do odluka koje nam često nisu za nas najbolje. I dok Kognitivno-Bihevioralni pristup radi na razbijanju takvih obrazaca, razbio bih uz to još jedan mit koji često previdimo: imperativ da odluke koje donosimo moraju biti konačne. Tako često njihovu konačnost uzimamo kao znak snage naše volje, ispravnosti same odluke itd. Nekada one uistinu i jesu, a nekad je isto riječ o distorziji. Odluka je kao i misao, često donesena u trenutku, kao najbolje što smo tada mogli ili imali kapaciteta učiniti, što nikako ne znači da odluke moraju biti konačne... Točno je i da ima onih odluka koje bolje da su konačne, a ima i onih čijom promjenom profitiramo.

Na ovo me, kada mi prepričavaju moje dječje izjave, često podsjete roditelji. Jedan od čestih bisera koje spomenu je da sam kao dijete odlučio ne govoriti “predomislio sam se” nego “preodlučio sam se”.

Kada možete donijeti bolju odluku, preodlučite se, to je OK.
Život je prekratak da bismo ga oblikovali odlukama koje mogu biti preodlučene.