Predgovor kakve zaslužujemo, ali pitanje bismo li ih pročitali

Referenca: Tarabić, B.N. (2020). Predgovor kakve zaslužujemo, ali pitanje bismo li ih pročitali. Bilješke. Preuzeto -- sa https://assessment.coach/archive/opinion_2020-04-20.php.

Vještina i stručnost se stječu iskustvom, u pravilu implicitno. Implicitno znači da iako smo nešto naučili i uspješno naučeno primjenjujemo to ne znači da imamo eksplicitno razumijevanje onoga što radimo, tj. nismo do te mjere svjesni što radimo i koja je veza između naših postupaka i njihovih rezultata (posljedica) da to možemo s lakoćom pretočiti u riječi (verbalni iskaz). Upravo je implicitna priroda naučenoga razlog zašto ponekad i najveći stručnjaci nisu u stanju prenijeti svoje znanje, na svjesnoj razini jednostavno nemaju pristup cjelovitoj informaciji što točno i zašto čine.

Manjak vještina izlaganja je u slučaju pokušaja eksplicitnog prenošenja implicitnih znanja najmanji problem. Veći je problem ono što proizlazi iz ljudske (prirodne) potrebe za sigurnosti. Sigurnost se može postići izravno, manipulacijom naše okoline ('krov nad glavom', relativno uređeno društvo, odabir situacija u koje se stavljamo, itd.) ili posredno, psihološki. Prije sam psihološki osjećaj sigurnosti - koji se postiže preko posjedovanja informacija, razumijevanja uzroka posljedica, mogućnosti predviđanja koja iz toga proizlazi ili pak čistog znanja o tome što slijedi (rasporedi, postupci, dijagnoze, itd.) - nazivao prividnim osjećajem kontrole, ali sam u listopadu 2020. shvatio da iako osjećaj kontrole može pratiti ovu vrstu razumijevanja ili posjedovanja informacija on dolazi tek kako sekundaran, primarno je zadovoljenje ne utilitarne funkcije (kontrole) već emocionalna regulacija - smanjenje anksioznosti preko smanjenja polja neizvjesnosti. Psihološki osjećaj sigurnosti postižemo preko stvarnog razumijevanja ili pak uvjerenja da razumijemo ono što se događa: u našoj okolini, s nama i u nama. Ako nešto "razumijemo", ako na temelju "razumijevanja" kojeg imamo možemo izvoditi pretpostavke o tome što će se vjerojatno dogoditi sljedeće, smanjujemo neizvjesnost, neočekivanost pa tako čak i kada je ono što će nam se dogoditi neugodno, sama činjenica da znamo što će se dogoditi smanjuje anksioznost - jer je tisuće mogućih negativnih scenarija reducirano na jedan ili manji njihovih broj. Psihološki osjećaj sigurnosti postižemo dakle smanjenjem područja neizvjesnosti. Tako potreba za eksplicitnim razumijevanjem što i zašto radimo, a kada je ono što želimo shvatiti u području implicitnog i kao takvo nam nije u potpunosti svjesno dostupno, ide do te mjere da ćemo konstruirati vrlo kompleksna i uvjerljiva objašnjenja – koja nam, zato što ih temeljimo na svjesno dostupnim informacijama zvuče smisleno i točno, a zapravo nisu. Opisano se preslikava s individualnog i na kolektivno. Prisjetite se samo koliko je kroz povijest bilo različitih načina tumačenja ljudskih ponašanja, doživljavanja ili prirodnih fenomena (npr. grmljavina). Svako od tih tumačenja je odražavalo trenutno dominantnu paradigmu (okvir za razumijevanje stvarnosti, v. Kuhn, 1996) i većini se ljudi u tom trenutku činilo kao točno. Isto se događa i danas, no razlika je u tome što razvojem znanosti i tehnologije paradigme (okvire za shvaćanje stvarnosti) mijenjamo brže nego ikada do sada. Nešto što se kao dovoljno dobro objašnjenje činilo danas, sutra to možda više neće biti. Vjerojatno je ključni faktor koji nas sprječava u još bržem napretku spoznaje - ne pitanje mogućnosti dolaska do i akumulacije anomalija (novih otkrića) nego - tromost sustava i ljudska (prirodna) nevoljkost prihvaćanja promjene.

Društvene znanosti već čine velike pomake po pitanju razrješenja neprirodne i besmislene podjele na "znanost" i "praksu". Tako se u praktičnom radu primjenjuju određene znanstvene metode koje mogu donošenje odluka, prikupljanje i tumačenje podatka učiniti jednostavnijim, efikasnijim i pritom točnijim, a u znanosti se metode i tehnike razvijaju i/ili unapređuju informacijama prikupljenima u okviru praktičnog rad. Ipak, još uvijek se ponekad sretnem s gotovo psihotičnom razinom uznemirenosti na sam spomen ideje povezivanja znanosti i prakse; naravno, gotovo isključivo kod osoba kod kojih to povezivanje znači promjenu njihovog uobičajenog načina funkcioniranja. Izgleda da u rješavanju zablude – da znanstvenim metodama nema mjesta u praksi, kao i da iskustvu nema mjesta u znanosti – pomaže ne racionalni, već samo savjetodavni (psihološki) razgovor. No, krivica ne leži u dotičnom znanstveniku i/ili praktičaru. Problem je puno dublji. Pojedincima je, ali i društvu u cjelini određenim propustima u formalnom obrazovanju počinjena neprocjenjiva šteta. Tako ima praktičara koji zapravo znanost ne razumiju i pronašli su svoje utočište u ideji da je niti ne trebaju razumjeti, jer je znanost nešto što nema ikakve veze s onim s čime se oni zapravo bave. Istovremeno imamo i znanstvenike bez dana iskustva rada u praksi koji se u strahu od nepoznatog zaključaju u neprobojne tvrđe praktičarima nerazumljivog znanstvenog nazivlja. I jedni i drugi mistificiraju svoje djelatnosti onemogućavajući integraciju spoznaje, kočeći razvoj "znanosti", "prakse" i prosperiteta društva općenito.

No, dok je mogućnost konfabulacije ¹⁾ u znanosti ipak ograničena znanstvenom metodologijom ²⁾ – iako i među znanstvenicima ima onih koji su spremi fabricirati rezultate i/ili zbog nedovoljno znanja i razumijevanja nešto što nije znanost prodaju kao takvo – zbog ne-pre[za]uzimanja metodološkog okvira je puno više prostora za konfabulacijom u "praksi". Ova je činjenica ujedno jedan od najvećih ego tripova na kojima se temelji uzvišeno držanje "znanstvenika", a koje praktičare dodatno gura u ofenzivu i odbijanje uvođenja u praksu nužne doze kritičnosti i samo-nametanja dodatne osobne odgovornosti. No, daleko od toga da nema velik broj praktičara koji svoje djelovanje zasnivaju i informiraju praćenjem i uvažavanjem znanstvenih spoznaja, kao i znanstvenika koji u doticaju s praksom informiraju svoj znanstveni rad.

Treća skupina i jedina kojoj ovakva vrsta podjele savršeno odgovara su, kvazi-stručnjaci, profiteri rata znanosti i prakse. Kreativnost njihovih konfabulacija – netočnost samo-konstruiranih objašnjenja koje daju – često zna biti proporcionalna tome koliko na prodavanju svojih "praktičnih znanja" zarađuju. Nemojte pritom misliti da konfabuliraju namjerno i/ili s lošom namjernom. Nedostatak uvida u to koliko su nekompetentni (v. Kruger & Dunning, 1999), visok ego i facijalna valjanost konfabulacije koje prodaju kao "znanje" su rezultat (normalnih) psiholoških procesa, odgovora na potrebu za razumijevanjem. Kako je moguće da su uistinu slijepi? Kako je moguće da ne znaju što čine?! (v. Biblija, Luka 23,34). Odgovor je vrlo jednostavan. Potreba za očuvanjem samo-poštovanja i kognitivni mehanizmi koji će učiniti distorziju realnosti kako bi se isto očuvalo su toliko efikasni da svi mislimo da smo mi ti koji razumijemo te da je naša konkurencija ona koja konfabulira. Tako je vjerojatno i s nama, kao i s onima koji će čitati ovaj priručnik.

Zašto vam sve ovo govorim? Razumijevanje je moguće jedno izgradnjom bogate semantičke mreže (v. Tarabić, 2020), a vještine i stručnost se stječu praksom, radom uz kompetentne mentore. Priručnici niti izgrađuju semantičke mreže niti mogu zamijeniti praksu, posebice zato što stupanj integracije znanosti i prakse – barem u mekim znanostima – još uvijek nije dovoljan da možemo biti sigurni da su pokušaji ekspliciranja implicitnog išta više od konfabulacija. Priručnici i edukacije stoga neka vam posluže kao motivacija da se pokrenete i krenete čitati obogaćujući svoje semantičko znanje i vježbati (praksa). Ne pouzdajte se u priručnike i/ili doslovne upute što vam je činiti! Implicitno učenje će obaviti svoje.

U nadi da ovaj priručnik ipak nije još jedna u nizu konfabulacija i da će vas uspješno motivirati ili vam barem umanjiti neke od učestalih strahova vezanih uz izlaganja, sretno!

20.04.2020.
Božidar Nikša Tarabić.

• Hrvatski jezični portal. (n.d.). Konfabulacija. Retrieved 2020-04-18 from http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=elpnXBI%3D&keyword=konfabulacija
• Kruger, J., & Dunning, D. (1999). Unskilled and Unaware of It: How Difficulties in Recognizing Ones Own Incompetence Lead to Inflated Self-Assessments. Journal of Personality and Social Psychology, 77(6), 1121-1134. http://dx.doi.org/10.1037/0022-3514.77.6.1121
• Kuhn, TS. (1996). The structure of scientific revolutions (3rd.). Chicago, IL: The University of Chicago Press. https://isbnsearch.org/isbn/9780226458083
• Milas, G. (2009). Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima (2nd.) . Jastrebarsko: Naklada Slap. https://isbnsearch.org/isbn/978-953-191-283-9
• Tabak, J. & Fućak, J. (1996). Biblija. Stari i novi zavjet. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. https://isbnsearch.org/isbn/978-953-151-073-8
• Tarabić, BN. (2020). Memory. Lecture note Retrieved 2020-04-18 from https://detaljnije.com/predavanja/doku.php?id=public:lectures:memory

Bilješke:

• ¹⁾ "1. pat. izmišljanje događaja i priča za koje bolesnik zbog smetnji u vezi s pamćenjem vjeruje da su se dogodili; 2. pren. besmisleno pričanje; fantaziranje, izmišljanje" (Hrvatski jezični portal, n.d.).
• ²⁾ "Znanstvena metodologija je sustav pravila i postupaka na temelju kojih se obavljaju istraživanja i u skladu s kojima se provjeravaju izvodi različitih teorija." (Milas, 2009, p. 8).