Motivacija

Tko ujutro ne ustaje iz kreveta?

Tko ujutro ne ustaje iz kreveta? Budući da su gotovo sva stanja organizma motivirana (v. Maslow, 1943a), iz kreveta ne ustaju samo mrtve osobe. U doslovnom smislu biološki mrtve, a u prenesenom značenju psihološki, motivacijski mrtve osobe. Najteži oblik psihološki "mrtvih" osoba su osobe koje pate od teške depresije.

Teški oblik depresije možemo promatrati kao izrazitu deprivaciju, odnosno stanje neispunjenosti, neke od bazičnih psiholoških potreba, pri čemu, što zbog objektivnih životnih faktora, odnosno situacijskih odrednica, što zbog shema, odnosno osobnih vjerovanja o uzročno-posljedičnim vezama u svijetu te, sukladno tome, mogućim ponašanjima i njihovim ishodima, osoba ne vidi budućnost općenito ili bližu budućnost, tj. ostvariv i moguć cilj u kojem bi barem djelomično zadovoljenje te potrebe bilo moguće.

Ta percipirana bezizlaznost i konačnost stanja duboke depriviranosti, gdje ne postoji način, odnosno ponašanje, da se ostvari bilo koji od ciljeva koji bi vodio do zadovoljenja te potrebe, rezultira neponašanjem. Osoba gotovo da ne iskazuje ikakvo motivirano ponašanje jer općenito ne vidi svrhu bilo kakvog ponašanja te za takvu osobu kažemo da je izgubila motivaciju za životom. Kolokvijalno rečeno, ne uživa u aktivnostima u kojima je uživala prije jer sve njezine dosadašnje aktivnosti očito ne ispunjavaju onu potrebu koja je sada zbog jačine njezine depriviranosti preuzela fokus njezina psihološkog života.

Uzroci depresije mogu biti razni, ali ih radi lakšeg razumijevanja možemo podijeliti u dvije skupine: biološka, odnosno kemijski disbalans bez dubljih psiholoških teškoća, i psihološka, odnosno psihološke teškoće koje su praćene i/ili kao rezultat imaju kemijski disbalans. U nastavku se fokusiram samo na psihološku depresiju, budući da se biološka, iako klinička slika može biti slična psihološkoj depresiji, vrlo lako, pa čak i bez uključivanja u psihoterapiju, liječi farmakološki.

Težina psihološke depresije može biti tolika da osoba zanemaruje čak i temeljne fiziološke potrebe, npr. hranjenje i pijenje. Čak i kada ih ne zanemaruje, obavlja ih isključivo do one mjere koja je dovoljna za puko preživljavanje. Sva je njezina ostala mentalna energija, ako je uslijed silne iscrpljenosti uopće ima, kada je ima, usmjerena na duboku tugu i bol zbog nezadovoljene potrebe.

Paradoks stanja teške depresije i njezina liječenja jest da je psihoterapija, odnosno uopće uspostava kontakta, izrazito otežana te je farmakoterapija potencijalno nužan preduvjet dovođenja osobe u stanje za psihoterapiju, ali ta farmakoterapija u određenim uvjetima može istovremeno rezultirati poboljšanjem i maksimalnim pogoršanjem stanja. Kada uzimanje lijekova namijenjenih povišenju raspoloženja, tj. kemijskom povratku "volje", bez da je osoba istovremeno pod budnom pažnjom i kontrolom, nije praćeno uključivanjem osobe u psihoterapiju, terapijom smisla, odnosno davanja smisla svom životu i pronalaska mogućnosti ostvarenja barem nekog dijela one bazične potrebe koja joj je deprivirana, ono može dovesti do poboljšanja psihološkog stanja do mjere da se osoba sposobna "pokrenuti", tj. sposobna se fokusirati na aktivno suočavanje sa životnim teškoćama. No, budući da je i dalje bez smisla i, sukladno tom smislu, ciljeva i mogućih ponašanja koji do njega vode, jedino što osjeća je duboko nezadovoljstvo prema takvoj vrsti bivanja. Taj nalet volje, kemijski, a bez adekvatnog psihološkog motivatora, može rezultirati odlukom o prekidu patnje počinjenjem suicida.

Ovo nije upozorenje protiv uzimanja lijekova, već upozorenje o važnosti kombinacije farmakoterapije i psihoterapije usmjerene na smisao, kako bi povratak "volje" mogao biti usmjeren u pozitivnu i aktivnu izgradnju bolje budućnosti, a koja je gotovo uvijek moguća, čak i kada se osoba nalazi u objektivno nezamislivo teškim životnim situacijama (v. Frankl.).

Slična se poveznica može povući i sa svakodnevnim situacijama, npr. depresijom nakon odlaska u mirovinu kod osoba koje su smisao ostvarivale dominantno kroz svoje zanimanje i rad ili s npr. zajamčenim minimalnim mjesečnim naknadama trajno nezaposlenim osobama. U slučaju trajno nezaposlenih osoba, osim što su njihovi životi u većini slučajeva obilježeni objektivnim, negativnim situacijskim faktorima izvan njihove kontrole, npr. nedostatkom vještina kao i formalnih obrazovnih kvalifikacija, samohranim roditeljstvom, socijalnom isključenošću, siromaštvom, neadresiranim stanjima mentalnog zdravlja, mogućim kognitivnim i perceptivnim deficitima i invaliditetom, narušena kvaliteta njihova života, nerijetko i konzumacija alkohola i druga socijalno nepoželjna ponašanja, nisu rezultat nedostatka novca.

Težina i percipirana tragičnost njihovih života nisu rezultat nedostatka novca, nego nedostatka smisla - aktivnosti kroz koje će njihov život biti samopercipiran kao vrijedan postojanja. Čisto davanje novca, bez da im se omogući uključivanje u uistinu smislene i ispunjavajuće aktivnosti u zajednici u kojoj žive, tako će kod nekih dovesti do povećane konzumacije alkoholnih pića i sl., isto kao što samo farmakoterapija, a bez davanja osjećaja smisla, u slučaju psihološke depresije nužno neće dovesti do željenih, već je moguće i do suprotnih rezultata. To ne znači da im novac, nezaposlenima, svejedno nije nužan, potreban za preživljavanje. Volja i novac nužni su preduvjeti za postizanje nekog cilja, ne i dovoljni cilj sam po sebi. Bez svrhe, a uz ostvarene preduvjete za preživljavanje i temeljno funkcioniranje, životi jednako mogu krenuti u lošem ili dobrom smjeru. Nažalost, češće u onom lošem jer je to loše vjerojatno, čim niti temeljne potrebe osobe nisu zadovoljene, već prisutno, bilo kao pritisak okoline u kojoj se osoba nalazi i/ili navika.

Pitanje smisla je centralno pitanje svih sfera našeg života. Nemogućnost koncentracije i učenja, osim u slučaju organiteta, odnosno patologije bioloških procesa ili tkiva, nedovoljno dobra organizacija, neodlučnost, pasivnost, submisivnost, nesigurnost itd. najčešće nisu rezultat gubitka mogućnosti pamćenja ili dosjećanja, nedovoljno dobrih strategija organizacije, nedostatka "volje" itd., već nedostatka smisla, objedinjujućeg narativa koji nam daje subjektivni okvir za tumačenje stvarnosti. Izostanak dubljeg narativa, koji nam ukazuje na naše potrebe, sustav vrijednosti u kojima te potrebe želimo, odnosno pristajemo, ostvariti te, sukladno tome, koji su mogući ciljevi i ponašanja do tih ciljeva, jest ono što nas koči u tome da u postizanje ciljeva krenemo s voljom, predano i koncentrirano.

Riječ je o tome da osvještavanje temeljnih potreba, vrijednosti te odrednica situacije u kojoj se nalazimo postavlja okvir mogućeg, a koji nas, kada nam je ekspliciran, odnosno jasan, sam po sebi vodi, motivira i organizira naše ponašanje. Naš zadatak postaje jedino da pratimo i po potrebi modificiramo redoslijed ponašanja koja vode ka izvršenju samoevidentnih ciljeva.

Krajnji je cilj svakog ponašanja odgovaranje na bazične potrebe, a cjelokupni motivacijski sustav možemo promatrati kao interakciju između: vrijednosti, ciljeva, shema i bazičnih potreba (v. Tablica 1).

Vrijednosti

Vrijednosti, moral, etika, norme itd., na različitoj vrsti specifičnosti, načela su ponašanja pojedinca u kontekstu postojanja drugih; okviri u kojima je prihvatljivo da pojedinac zadovoljava svoje bazične potrebe. Ako ste jedini čovjek na svijetu - pojam vrijednosti je beznačajan.

Psiholozi pojam vrijednosti, nažalost, često zanemare jer je on primarno socijalna konstrukcija, tj. realizira se kroz zajedničko djelovanje pojedinaca, dok se psihologija kao znanost, čak i kada je riječ o grupama, najčešće bavi unutarnjim doživljavanjem pojedinca.

Pojavnosti, pojednostavljeno, možemo promatrati u vidu njihove valencije, pozitivno ili negativno, i prevalencije, odnosno učestalosti ili uobičajenosti. Riječ je o konstruktu koji proizlazi iz interakcije pripadnika grupe, skupine ili zajednice bilo koje vrste.

Slikoviti, nepatološki primjeri su: 1) manje i više egoistično dijete; 2) ili pak visoko produktivni ugodni radnik naspram nisko produktivnog neugodnog radnika. Roditelj će od manje egoističnog djeteta očekivati kontakt i pomoć, budući da ih već kontinuirano dobiva, te će ga kažnjavati pri svakoj uskrati istoga, dok će više egoistično dijete slaviti na svaki znak pažnje i topline jer je od iste depriviran i za njom čezne. Slično će se neugodnog radnika niske produktivnosti "pustiti na miru, radi mira" te će posljedice njegova nerada proći nekažnjeno, dok će se visoko produktivnog radnika upregnuti još više, uz toleranciju na pogrešku ili neispunjavanje zadataka neusporedivo nižu nego za nisko produktivnog radnika. Od osoba zaposlenih na temelju nepotizma, umjesto meritokracije, odnosno kompetencija, neće se očekivati puno; dok će se od kompetentnih očekivati rezultati.

Sve opisano je zapravo dobro jer bi očekivanja spram onih koji mogu i trebala biti visoka. Jedino je loše što život često obje skupine isplaćuje jednako (v. Paretov princip - 80% posla obavlja 20% radnika). Ono što poslodavci, partneri, prijatelji i ostali u vremenima stabilnosti ne primjećuju jest da će u vremenu krize ili prilike upravo tih 20%, ako osvijeste svoju vrijednost i zanemarenost, biti prvi koji će otići, odnoseći sa sobom svu produktivnost i, sukladno tome, vrijednost sustava kojeg su bili dio.

Bazične potrebe

Maslow, 1943a; Maslow, 1943b

• fiziološke potrebe
• sigurnost: npr. zaštita od boli, opasnosti, prijetnje i ugroze fizičkog ili psihološkog oblika;
  • način postizanja: društvo, kultura, pravila, norme, posjedovanje informacija, a kojima se osigurava izostanak nepredvidivosti, stabilnost i organizacija
• ljubav: npr. ljubav, prisnost, pripadanje
  • način postizanja: duboki odnosi s drugima, posebice s drugim bitnim osobama.
• poštovanje: npr. samopoštovanje, samopouzdanost, adekvatnost, poštovanje drugih;
  • način postizanja 1): snaga, postignuće;
  • način postizanja 2): moć, reputacija, prestiž, priznanja.
• samoaktualizacija: npr. ispunjenje potencijala, samoekspresija.

Bazične potrebe su ono što zadovoljavamo, a preko ciljeva koje si postavljamo.

Sheme

Inteligencija je mjera efikasnosti živčanog sustava. U djetinjstvu se očituje kroz senzomotorni razvoj, a u odrasloj dobi kroz apstraktno mišljenje, odnosno uspješnost u uočavanju i izvlačenju obrazaca, kategorija i, shodno tome, uzročno-posljedičnih veza.

Sheme su obrasci, odnosno ekstrahirane, na temelju neposrednog iskustva i/ili dostupnih informacija uočene/izvedene uzročno-posljedične veze, koje se očituju kao implicitne, utjelovljene, ili eksplicitne teorije o načinu funkcioniranja svijeta. Na temelju tih teorija planiramo, odnosno odabiremo, svoja ponašanja i/ili situacije u koje ulazimo tako da naši odabiri rezultiraju najboljim mogućim ishodom. Koliko su ti ishodi za nas dobri, tj. koja ćemo ponašanja i situacije uopće percipirati kao moguća te koja ćemo od njih potom odabrati, ovisi ne samo o objektivnim situacijskim faktorima nego i o kvaliteti shema koje trenutno imamo.

Njihova kvaliteta ovisi o kvaliteti i količini dostupnih informacija, odnosno jesu li životne istine koje su nas učili drugi ili dosadašnje iskustvo točne i funkcionalne - v. kristalizirana inteligencija; koliko su slične/primjenjive situaciji u kojoj se trenutno nalazimo; a ako nisu, donosi li sama situacija dovoljno korisnih informacija koje možemo obraditi, inteligenciji, odnosno obradi informacija koju činimo samostalno na temelju svih trenutno dostupnih nam informacija, te trenutnoj razini razumijevanja, neovisno o inteligenciji i količini dostupnih informacija, jer svaki novi uvid mijenja pogled na već postojeću situaciju/ranija shvaćanja. Shematizacija je tako modus operandi, a sheme su, tehnički gledano, jedno od temeljnih područja rada, neovisno o psihoterapijskom pravcu. Bilo da je riječ o promjeni ponašanja, misli ili shvaćanja, konačna promjena je promjena shema.

Česta asocijacija na sheme mi je pitanje koje često postavljam studentima - što je važnije, ponašanja ili "stavovi"? Pri odgovoru na ovo pitanje na umu treba imati da osoba može vjerovati i na eksplicitnoj razini verbalizirati stavove koji uopće ne odgovaraju njezinim ponašanjima, a ponašanja su relativno trajni obrasci - ono što na druge ostavlja stvarne posljedice, fizičke ili psihološke. Ponašanja, odnosno navike, vrlo su otporna na promjenu. Njihova promjena zahtijeva ne samo volju, želju i trud, nego i vrijeme. Zato u odnose, poznaničke, prijateljske, romantične ili poslovne, nikada ne ulazite s vjerovanjem u mogućnost promjene vaših odabranika/ca. Upravo su u pozadini najuspješnijih strategija lažnog predstavljanja i osvajanja ponašajne manipulacije, koje manipulator prikriva skretanjem pažnje žrtve na njegove "stavove, vrijednosti i značenje njihova odnosa" (v. Tarabić, 2020a; Tarabić, 2020b).

Sve ovo znači da u svakodnevnim životnim situacijama oni koji ne žele postati žrtva lažnog predstavljanja i slatkorječivosti trebaju pažnju obraćati na ponašanje općenito, kao i svaku promjenu ponašanja, npr. promjenu ponašanja nakon što vas netko "osvoji", ili pak posljedice promjene ponašanja, npr. pad ili poboljšanje akademskog uspjeha. Svaka vidljiva promjena ponašanja ili promjena posljedica/ishoda, odnosno promjena ponašanja koja nam možda u danoj situaciji nije direktno dostupna/vidljiva, znakovi su na koje trebamo biti izrazito osjetljivi jer najčešće ukazuju da se u životu osobe nešto događa, bilo negativno bilo pozitivno, a u svakom slučaju s mogućnošću da ostane/postane trajno. Obraćajte, dakle, pažnju na ponašanja i ishode, a ne stavove drugih osoba te na temelju njih izvodite zaključke o tome želite li s njima uopće i kakvu vrstu odnosa ostvariti.

Svatko za sebe, s druge strane, treba fokus staviti na svoje stavove, tj. unutarnje sheme i reprezentacije svijeta, jer one su osnova trajne promjene ličnosti, ponašanja ili doživljavanja. Ova je promjena najefikasnija kada se radi kroz stručno vodstvo za to educiranih stručnjaka mentalnog zdravlja.

Svako je ponašanje motivirano, a da bi bilo motivirano, odvija se u okviru ograničenja sustava vrijednosti, bazičnih potreba, ciljeva i shema. Vrijednosti su okviri u kojima je prihvatljivo da pojedinac zadovoljava svoje bazične potrebe. Vrijednosti su moderatori. Govore nam koje bazične potrebe su nam bitne individualno te preko kojih smo ih ciljeva i na koji način - u okviru svih mogućih ciljeva i načina njihova postizanja, odnosno shema, osobnih teorija o funkcioniranju svijeta - voljni zadovoljiti. Postizanje ciljeva, kada su postavljeni sukladno našim vrijednostima i potrebama, dakle vodi ka zadovoljenju bazičnih potreba, a to činimo svojim ponašanjem i/ili doživljavanjem. Ponašanje i doživljavanje su, dakle, medijatori, odnosno put kojim, idući prema svojim ciljevima, odgovaramo na bazične potrebe.

Organizacija vremena

Uspješni ljudi ne planiraju svoje vrijeme, izrada kalendara i planera nije sama sebi svrhom, izvor zadovoljstva ili osjećaj postignuća, već alat koji olakšava postizanje zadanih ciljeva. "Uspješni", odnosno posloženi, jednostavno popisuju, kako ne bi zaboravili, one aktivnosti koje se nameću same po sebi jer su trenutno moguće, dostupne i ostvarive, jer odgovaraju potrebama koje trenutno ili dugoročno imaju i ciljevima kojima sukladno tim potrebama teže, u okviru vrijednosnog sustava koji posjeduju. To je, dakle, popis aktivnosti kojima se u danom trenutku ima smisla, žele i pristaju baviti.

Niz pitanja koja možete koristiti za mikro i makro organizaciju vremena, a odnose se na promišljanje modela motivacije, vaših osobnih vrijednosti, bazičnih potreba i shema, jesu:

• Kakva je osoba koja se ponaša ...? (kao ja ovoga trenutka)
• Kakva je budućnost osobe koja se ponaša ...? (kao ja ovoga trenutka)
• Vidim li ja sebe kao takvu osobu - želim li postati takva osoba?
• Ako ne želim, što bi ovoga trenutka učinila osoba kakvom želim postati?
• Koje su moje vrijednosti, kakav/a želim biti u domenama obitelji, prijateljstava i karijere?
• Što od toga mi je uopće bitno i u kojoj mjeri?
• Što od toga će mi i u kojoj mjeri biti bitno za 10 godina?
• Imajući na umu da je život skup mikro pomaka, idem li već sada u tom smjeru?
• Što bih si za svoje trenutno ponašanje/odluke rekao ja za 10 godina? Jesam li odabrao ponašanja i odluke koje vode ispunjenju vrijednosti koje želim ostvariti?
• Unosi li moje ponašanje/odluka dodatan nepotreban kaos u moje i životno okruženje osoba s kojima ga dijelim?
• Što ne radim, a trebao bih? Zašto to izbjegavam?
• Što radim, a ne bih trebao? Koju bazičnu potrebu pokušavam zadovoljiti, ali to činim na neadaptivan način?
• Koji su to podražaji iz okoline koji mi odvlače pažnju? Koju bazičnu potrebu pokušavam zadovoljiti usmjeravajući se na te podražaje? Što očekujem?
• Što me čini ljutim? Kada se ponašam impulzivno? Zašto?
• Kako ono što činim ili ne činim potencijalno doprinosi tome da se nalazim u ovoj situaciji?
• Koja je moja odgovornost koju bih trebao/la preuzeti?
• Što mi je potrebno da ostvarim zadane ciljeve?
• Koja su trenutno moja pozitivna ponašanja?
• Koja pozitivna ponašanja trebam dodatno razviti ili ih tek trebam uvesti?
• Kada bih ovo ponašanje nastavio/la imati/graditi narednih 30 godina, bi li me dovelo, tj. bi li me učinilo osobom kakva želim postati? Ako ne, kojim ga boljim ponašanjem istoga trenutka mogu zamijeniti?
• Trebam li potražiti pomoć? Čini li mi se situacija u kojoj se nalazim toliko kompleksna i bezizlazna da se osjećam zarobljeno?