Ljubav III

Referenca: Tarabić, B.N. (2022). Ljubav III. Bilješke. Preuzeto -- sa https://assessment.coach/archive/opinion_2022-05-15.php.

Što je to ljubav?

U ranijim tekstovima (Ljudski (ljubavni) odnosi, Obrasci) sam se osvrnuo na važnost postavljanja granica i jasne komunikacije potreba. No što kada niti sami ne znamo koje su naše stvarne potrebe i granice?

Ontogeneza rekapitulira filogenezu, tj. razvoj ljudskog embrija i čovjeka ima brojne poveznice sa evolucijskim razvojem životinjskih vrsta. U različitim fazama razvoja ljudi dobno-normativno prolaze kroz slične izazove koje su tijekom evolucije vrsta "niže" vrste rješavale evoluirajući u "više". Ljubav je u tom kontekstu nešto jedinstveno ljudima, nešto što je, posebice u vrijeme kada se možemo osamostaliti i razviti kao pojedinci, novo i nepoznato. Psihologija kao znanost, koliko mi je poznato, još uvijek ne zna o ljubavi puno. Psihologija se, poput inteligencije, bavi uočavanjem i opisivanjem obrazaca, uzročno-posljedičnih veza, a na temelju kojih, eksplicitirajući te obrasce omogućava pojedincu da odabire ona ponašanja i one obrasce koji imaju najveću vjerojatnosti razviti njihove sposobnosti, maksimalizirati njihovo samo-ostvarenje i zadovoljstvo životom, sobom i odnosima u koje stupaju.

Moje dosadašnje iskustvo, kako osobno tako i profesionalno mi, nažalost, ukazuje kako većina odnosa u koje ljudi stupaju nisu odnosi podrške, poštovanja, uvažavanja i prihvaćanja osobe (ne samo onakve kakva osoba već je već i kakva može biti). I dok su prije ljudi radi osiguravanja vlastite egzistencije bili primorani ostajati u odnosima i razvijati ih - kakvi god oni bili, danas, kada je brojnima dana sloboda mogućnosti samostalne egzistencije, bez odnosa i obveze, mi se čini da idemo u drugu krajnost. Umjesto izgradnje odnosa, vodeni vrijednostima i smislom, nekad biramo lakši put, izbjegavanje truda, anksioznosti od spoznaje da možemo, a možda i trebamo biti bolji, ustrajniji, otvoreniji, predaniji, tretirati sebe i druge kao da vrijedimo.

Brine me da savjeti koje dijelimo nisu temeljeni na pozitivnim primjerima odnosa koji su trajni zato što vrijede, nego su vodeni "pokušajima" i "pogreškama" koje izvlačimo iz ne pozitivnih nego negativnih iskustava. U psihologiji roditeljstva često ukazujemo da reći "ne" nije dovoljno, umjesto "ne" treba objasniti i pokazati kako i što "da". A što ako o tome što i kako "da" ne znamo ništa.

Kako donijeti odluku ili dati savjet kada je riječ o ljubavi? Kako znati da li nešto činimo odabirući biti predani sebi i autentični, kroz odnos s drugima, a ne kroz samoću? Kako znati koji odnos nas gradi čak i ako smo u njemu suočeni sa sobom?

Jedno od pitanja koje si često postavim ili na koje uputim svoje klijente je: Ako bi se ovakvo ponašanje, odnos ili komunikacija nastavili narednih 10 godina, bi li nas doveli na mjesto na kojem želimo biti? Uzimamo li podršku, poštovanje, pažnju, nježnost i poticaj na razvoj koji zaslužujemo i trebamo? Komuniciramo li jasno svoje potrebe? Komuniciramo li jasno da ne znamo koje su naše potrebe? Slušamo li sebe i dajemo li sebi i drugoj strani da se izgradimo kroz neizvjesnost koja je pred nama ali uz potporu koju zaslužujemo?

O ljubavi ne znam puno, ali uživam gledajući svoje klijente koji dolaze otvoreni za komunikaciju i željni postaviti temelje kvalitetnog odnosa i komunikacije. Nerijetko ni sam nisam pozitivan primjer i ne idem u smjeru za koji znam da je dobar; ali sam zahvalan na bezuvjetnoj podršci i prihvaćanju onog malog broja bliskih osoba i prijatelja; koji predani našem odnosu u njemu ostaju čak i kada je teško, nekada čak toliko da ni kratki bijeg kao simbol težine tih razdoblja - nije teret; jer znamo da se na kraju dana imamo gdje vratiti i nastaviti graditi sebe i ono pozitivno što je pred nama.

Vrijedi ne ono što je najlakše, nego ono u što ulažemo trud, vrijeme i emocije. A teško je jer smo nesavršeni; i upravo je nekad ta težina, koja se može učiniti nepremostiva, ništa spram bezuvjetne ljubavi i podrške koja nam pruža sigurni teren u kratkoj i dinamičnoj igri života.