UPUTE | IZJAVA O KORIŠTENJU Sadržaj ove stranice je intelektualno, autorsko djelo, koje je sukladno Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/03 97/07 80/11 125/11 141/13 127/14 62/17 96/18) neotuđivo.

Autor na ovoj stranici objavljene informacije stavlja na korištenje u osobne i ne komercijalne svrhe isključivo uz pravilno navođenje izvora (referenciranje istog). Uporaba objavljenih informacija u komercijalne svrhe, kao niti bilo kojeg dijela istih, bez eksplicitne dozvole autora, nije dozvoljena. Dozvolu za korištenjem u komercijalne svrhe možete zatražiti na: bozidar.niksa.tarabic [at] gmail.com.

Referenca: Tarabić, B.N. (2016). Revizija komunikacijskog okvira: liječnik komunikator. U V. Đorđević i M. Braš (ur.) 1. Međunarodna konferencija o prevenciji kroničnih nezaraznih bolesti u kulturi zdravlja. Zagreb: Zagrebački institut za kulturu zdravlja.

Revizija komunikacijskog okvira: liječnik komunikator

Porast broja stanovništva (ujedno i dolazaka liječniku), ali i dostupnosti zdravstvenih usluga, u kombinaciji sa napretkom tehnologije, dijagnostičkih i terapijskih procedura, smanjuje raspoloživo vrijeme zahtijevajući od liječnika kompromisnu racionalizaciju. Od liječnika se očekuje da u kratkom vremenu, za velik broj pacijenata osigura relevantne dijagnostičke i tretmanske ishode. Ta se racionalizacija najčešće očituje upravo u krnjem komunikacijskom procesu. Sa ciljem postizanja visoko usmjerenog pristupa, a bez adekvatnog obrazovanja u području razvoja komunikacijskih vještina, umanjuje se humana i holistička komponenta u odnosu liječnik-pacijent. Iako se ponekad može činiti opravdana, upravo ova vrst racionalizacije rezultira nemogućnosti ostvarivanja podržavajućeg okruženja i adekvatnog odnosa te najčešće stoji u podlozi narušavanja povjerenja od strane pacijenta. Narušeno povjerenje pak dovodi do smanjenja količine dobivenih informacija (dijagnostički korisnih informacija, informacija o navikama, kontekstu, itd.) posljedično umanjujući vjerojatnost otkrivanja drugih medicinski relevantnih komorbidnih stanja, procjenu vjerojatnosti pridržavanja tretmana, pridržavanje tretmana, kao i mogućnost planiranja adekvatne intervencije.
Akumulacija znanja i empirijskih spoznaja iz područja kognitivne psihologije i forenzike je s druge strane omogućila razvoj procedura i tehnika koje kliničaru omogućavaju, u relativno kratkom vremenu, ostvarivanje vrlo često kompleksnih i isprepletenih ciljeva medicinskog intervjua. U ovom se izlaganju problematizira važnost generalizacije i primjene tehnika iz područja forenzike i kliničke prakse i u drugim područjima rada s ljudima. Tj. naglašava se potreba sustavne edukacije stručnjaka uvođenjem novih, efikasnijih, komunikacijskih obrazaca, temeljnih na dokazima, a ne intuiciji medicinskog djelatnika, koje značajno doprinose razvoju komunikacijskih vještina, a samim time i ishoda cjelokupnog medicinskog procesa.